Sinoć sam završila Langolijere i idu u kategoriju apsolutna preporuka. Inače me putovanje kroz vrijeme ne fascinira pretjerano, ali ovdje je tako lijepo opisano, plus daje neke zanimljive mogućnosti o kojima vrijedi razmisliti. Sam prolazak natrag u "pravi svijet" je opisan dojmljivo i mogu ga zamisliti, a da mi ne ispada glupo ili nemoguće.
Ima jedna zanimljiva ideja koja se proteže kroz njegove priče u proputovanju vremenom. Sjećam je se još iz kratke priče Jaunt iz zbirke Gole kosti. Ako si putnik, za vrijeme prelaska moraš spavati. Inače bi se mogao "izgubiti" ili pak vidjeti stvari koje nećeš moći podnijeti i na kraju se "promijeniti". Ne na dobro. Ti dijelovi su mi jako dobro opisani i što više razmišljam o tome, više mi ima smisla. Ako i postoji mjesto kroz koje prolaziš iz jednog vremena u drugo, tko zna što (i tko) se nalazi u međuvremenu?
Ako je vjerovati Kingu, odgovore na ta pitanja ne zna nitko jer takav put, sa širom otvorenim očima, nitko ne preživi.
Ako sam vas zainteresirala, za čitanje, voljela bih da obratite pozornost na glavnog negativca, Craiga Toomya. Iako po meni nije nužno negativac nego je više tragičan lik. A evo i zašto.
"Majka mu je bila alkoholičarka, koju je u piću obuzdavao tek strah pred čovjekom za kojeg se bila udala. Ali sada, kad je Roger Toomy bio sigurno spremljen pod zemlju, odakle više nije mogao tražiti njene boce i razbijati ih, ili je pljuskati i govoriti joj kako, za ime Božje, ipak mora držati do sebe, Catherine Toomy se ozbiljno prihvatila svog životnog djela. Ona je svog sina naizmjence davila ljubavlju i ledila odbacivanjem, ovisno o tome koliko joj se džina u tom času propinjalo krvotokom. Ponašanje joj je često bilo čudno, pokatkad dapače bizarno. Kad je Craig navršio deset godina, stavila mu je među nožne prste drvenu kuhinjsku šibicu i zapjevala "Happy birthday to you", dok je šibica polako dogorijevala približavajući se živome mesu. Rekla mu je da će ga, pokuša li je ugasiti i ritnuti se, smjesta dati otpremiti u SIROTIŠTE. Ta prijetnja SIROTIŠTEM bila je vrlo česta kad god bi se Catherine Toomy pošteno nalila. "Ionako bih to trebala učiniti", rekla mu je dok je pripaljivala šibicu zataknutu, poput žgoljave rođendanske svijeće, među prste rasplakanoga sinčića."
Nadalje, slijepa djevojčica Dinah je također vrijedna spomena (posebna na način na koji su posebna mnoga djeca u njegovim knjigama), te Nick Hopewell, osoba za koju od početka znate da se ne bavi poslovima na koje je ponosan.
Danas počinjem s pričom Tajni prozor, tajni vrt. Malo mi je žao jer sam prije čitanja pogledala film, ali se svejedno nadam da mi cjelokupan dojam neće biti pokvaren.
Objavi komentar